Dom za starije i nemoćne osobe Lovret
Dom za starije i nemoćne osobe Lovret u Splitu državna je ustanova socijalne skrbi kojoj je osnivač Splitsko-dalmatinska županija. Dom je sagrađen 1961. godine na nacionaliziranom zemljištu Školskih sestara franjevaka u samom dvorištu samostana. Od 1994. godine Dom je u vlasništvu spomenute redovničke zajednice.
Dom je okružen prekrasnim parkom, omiljenim mjestom šetnje i susreta korisnika Doma u čijoj je oazi smještena mala kapelica posvećena Gospi Lurdskoj.
Lovret – podrijetlo imena
Prema poznatom splitskom kroničaru prof. Perislavu Petriću, toponim Lovret potječe od lat. riječi lauretum = lovorik, lovorov gaj, ili lovorje, tj. položaj obrastao lovorom. Prvi spomen Lovreta nalazi se u oporuci splitskoga nadbiskupa Pavla iz 1020. godine.
Lovret je naziv predjela u nekadašnjem splitskom polju, danas naziv dijela grada i mjesne zajednice.
Godine 1904. Školske sestre franjevke, na poziv biskupa Nakića, dolaze iz Maribora i na spomenutom predjelu grada Splita grade samostan Lovret i uz njega 1912. godine udaraju temelje Djevojačke škole koja već 1914. započinje s radom (usp. Lovretske sestre, s. Berhmana Rozarija Nazor, Split 1986., str 40.).
Od samih početaka sadašnji Dom za starije i nemoćne osobe Lovret, nosi i mijenja naziv, ali uvijek u naslovu ostaje Lovret: «Starački dom Lovret», «Mirovni dom Lovret».
Lovretski bunar
Prof. Petrić napominje da je u predjelu Lovreta zemlja odlična i bogata podzemnom vodom kojom su se nekada koristili za napajanje polja, bilo iz bunara, bilo iz potoka koji je na Lovretu izvirao istočnije od samostana, tekao sadašnjom Starčevićevom ulicom do Lokve (danas položaj kazališta) i dalje u gradsku luku. I samostan školskih sestra imao je bunar na današnjem položaju samostanskog parka, zvanog „Šumica“ (usp. Lovretske sestre, s. Berhmana Rozarija Nazor, Split 1986., str 40.).
Stari je lovretski bunar pred Uskrs 2012. godine obnovljen i svojim prirodnim kamenom ukrašava dio vrta između samostana i doma.
